Idemo dalje

Započeo Siniša Ranđić, 17.10.2011, 09:57

prethodna tema - sledeća tema

Siniša Ranđić

Skoro da zaboravih da kolegama studentima poželim uspešan početak nove školske godine. Ranije sam to činio preko Moodle portala Laboratorije za računarsku tehniku, ali kako smo malo zapostavili taj segment našeg rada poslužiću se u tu svrhu resursima Foruma. Imajući u vidu okolnosti u kojima funkcioniše naše društvo pa shodno tome i naše školstvo sreće će nam zaista biti potrebno. Jer novi, tzv. "Bolonjski" koncept visokog školstva je institucionalizovan još pre 6 godina (Zakonom iz 2005. godine), sprovedena je akreditacija visokoškolskih ustanova, ali još uvek ne postoji ni jedan jasan pokazatelj koji bi makar pružio nagoveštaj o tome šta je Srbija dobila prelaskom na nove principe školovanja stručnjaka koji treba da ponesu teret razvoja u budućnosti.

Moram priznati da se odavno nije više pisalo o školstvu, samo ne znam da li je u pitanju iskrena briga za ovaj važan segment društva ili je novinarima pomanjkalo tema. Mediji prenose mnogobrojna mišljenja - uglavnom iz redova nastavnika i studenata. Samo nema onih koji bi trebali da se zaista izjasne po tom pitanju - prosvetnih vlasti i predstavnika privrede. Prvi, jer bi trebalo da imaju makar statističke pokazatelje kako se odvija implementacija novog koncepta, a drugi bi trebalo da ukažu na kvalitet znanja svršenih studenata, koji su to znanje stekli po "Bolonjskim" uzusima.

Siniša Ranđić

22.10.2011, 13:54 #1 Poslednja Izmena: 15.01.2012, 14:37 od Siniša Ranđić
U Beogradu je nedavno održan okrugli sto na temu "Ko i kako nas obrazuje". Na sledećoj adresi mogu se pročitati neke impresije vezane za ovu problematiku - http://www.b92.net/biz/vesti/srbija.php?yyyy=2011&mm=10&dd=21&nav_id=551325. Pri tome interesantni su i komentari koji prate ovu vest. "Srećna" je okolnost što mladi ljudi, koji studiraju ili se tek spremaju za fakultet, na Internetu čitaju mnogo prozaičnije stvari. Inače dodatno bi bili sluđeni i zabrinuti za svoju budućnost.


Problem nezaposlenosti, adekvatnog obrazovanja, obrazovnog sistema su pored privredne aktivnosti jedan od najvažnijih problema svakoga društva posebno što se radi o korelisanim oblastima. Međutim, nije dovoljno samo konstatovati da tu postoje problemi makar oni bili i mali. Mora se permanentno delovati, pre svega na otklanjanju uzroka tih problema. A to podrazumeva da se stalno vrše analize i na bazi njih preduzimaju odgovarajući koraci, čije rezultate treba ponovo analizirati i to stalno pokušavajući da gradijent promena bude pozitivan i što brži.


Nažalost, u proteklih više od dve decenije Srbija je imala negativan gradijent društvenih promena i veoma je teško (ne nemoguće) promeniti njihov smer, jer je inercija ogromna. Veliki problem predstavlja i činjenica da nismo baš spremni da to priznamo i prihvatimo, a to može biti jedan od ključnih faktora za promenu smera kretanja društva. Kao ilustracija takvog stanja društvene svesti može poslužiti primer da se često u medijima pojavi informacija o "velikim" uspesima srpske nauke, a svesni smo da je stanje privrede takvo da svakodnevno sve više firmi odlazi u stečaj, tj. da de facto nema uslova da naučni dometi nađu svoju primenu u praksi.

Siniša Ranđić

Završava se još jedno polugođe tekuće školske godine, ali nekih celovitih sagledavanja stanja u srpskom visokoškolskom prostoru nema. Posle naizgled vruće jeseni, kada su studenti na pojedinim fakultetima pokušali da ukažu na postojanje problema, sve se nekako vratilo u kolotečinu. Izgleda da su glavni problem bile pare, tj. u kom će statusu studenti studirati, a ne kvalitet tih istih studija. Trenutno na visokoškolskom nebu vlada zatišije, moguće uzrokovano približavanjem parlamentarnih i drugih izbora. A tada nije baš uputno previše talasati, jer ko zna kako sve to može da se završi. Vlast je ipak prevelik ulog sa kojim se treba kockati. A imam utisak da su prethodne četiri godine, bar što se tiče visokoškolskog segmenta obrazovanja prošle prilično samoupravljački. Na mnogim univerzitetima organi upravljanja (Saveti univerziteta i fakulteta) funkcionisali su bez predstavnika vlasti, kao da su sredstva sa kojima se upravlja na ovim institucijama samostalno stečena, a ne dobijena iz državnog budžeta, koji se puni sredstvima koja građani izdvajaju po raznim osnovama (prevashodno na osnovu poreza i raznih taksi). Znači ti građani nemaju uvid, a kamo li uticaj na trošenje tih sredstava. Najčešće, kada se dirne u pitanje obrazovanja onda se to odmah proglasi za jeres, jer je obrazovanje osnov prosperiteta jednog društva. Naravno to niko nesme i ne može da ospori, ali mora da se konstatuje da je to samo KVALITETNO OBRAZOVANJE, a ne bilo koje. A bojim se da nisam daleko od istine ako kažem da je naše visokoškolsko obrazovanje prilično daleko da bi generalno mogli da kažemo da je kvalitetno.

Od jeseni započinje novi ciklus akreditacije ustanova koje školuju stručnjake na akademskom nivou. Ako taj proces prođe bez analize onoga što je postignuto u prethodne četiri godine onda je proces AKREDITACIJE samo nepotrebno trošenje energije i novca. I stvaranje paravana da se na visokoškolskim ustanovama radi i dalje na isti način.

Prihvatajući evropske parole naša država je proklamovala da je cilj da se u narednom periodu ima 40% visokoobrazovanih stanovnika umesto sadašnjih 7%. Samo pokvaren čovek bi bio protiv podizanja obrazovnog nivoa stanovništva. Ali kakvih stručnjaka nam treba, da li i u kojoj meri sadašnji fakultetski obrazovani ljudi imaju posao, odnosno koliko njih zaista radi u struci za koju su se školovali to niko i ne pokušava da utvrdi, a kamo li da je danas može sa pouzdanošću prezentirati javnosti.